Porodice svojim članovima koji su slijepi često ne dopuštaju da postavljaju sto ili pripremaju hranu iz straha da se ne sprže ili posijeku. Kao da se takve stvari ne događaju osobama koje vide. Ne razmišljaju o tome da će doći vrijeme kad kao roditelji ili braća i sestre neće biti prisutni u životu svojih članova koji su slijepi. Ni slijepe osobe neće uvijek imati nekoga ko će pripremati hranu za njih.

Pozitivni primjeri potiču ih da uče jednu od važnih svakodnevnih vještina.

Udruženje im pruža podršku organiziranjem individualne obuke za pripremanje hrane.

Prošlo ju je devet članova mladih i onih srednje dobi. Svako je dogovarao s edukatorom šta želi kuhati. Hranu su pripremali sami. Tokom cijelog procesa dobijali su upute koje su slijedili. Zahvaljujući velikom trudu njihove želje pretvorile su se u ukusne obroke slatke i slane.

Ova aktivnost višestruko je korisna. Omogućuje slijepim osobama da se dokažu, unaprijede znanje i povećaju samopouzdanje. Nakon uspješno provedene aktivnosti riječi ja to ne mogu zamijenit će riječi ja to mogu jer su dokazali da mogu. Teško je opisati osjećaj kad spoznate da možete uraditi nešto što ste mislili da ne možete. Osjećate se kao da ste na vrhu svijeta.

Važno je da edukator razumije polaznika obuke i da ima otvoren pristup. Obuka je bila kreirana prema potrebama i mogućnostima svakog polaznika. Za razliku od porodice nisu demotivirani već poticani.

Polaznici žele nastaviti obuku pripremanjem nekih drugih jela koja do sada nisu imali priliku pripremati.

 Aktivnost je finansirana od Grada Tuzle.